Da budem iskren, u poslednje vreme ne proveravam tako često kalendar, zemaljski dani teku i ja tu ništa ne mogu da promenim, televiziju sve ređe gledam a ni ove američke novine ne simpatišem puno. Poslednjih dana međutim, primetio sam da se nešto sprema. Muzički sadržaji koji inace ulepšavaju svakodnevicu u ovom emigrantskom domu poprimili su prilično “patriotski” karakter. Umesto klavirskih vežbi i najnovijih rock hitova, moje devojčice su čitavog dana, onko uzgred, pevušile stihove nekih novih USA standarda kao što je “Beatiful America”. Obuzet otklanjanjem posledica nedavne oluje, nisam ulazio u suštinu promene muzičkog repertoara. Trudim se koliko mogu, da kada su deca u pitanju ne preterujem sa kritikom “američke demokratije” . Na prikladan način svojevremeno sam im objasnio da Amerika nije baš tako idealna kakvom je u školi i na televiziji prikazuju ali da mi u njoj živimo i da u okvirima zdravom razuma, treba da je poštujemo.
Narednog jutra, kalendarski totalno neobavešten pohitah na posao. Na ulazu u zgradu, čuvar mi je najpre zatražio propusnicu a potom darovao značku. O bože, otkud mister security zna da sam kao klinac skupljao značke (na žalost ne i salvete). Na značkama iz detinjstva, ponosno su se šepurili Tito, Lenjin, Zastava 101, a voleo sam i one prikladne sa kapljicom krvi i crvenim krstom u sredini koje su simbolizovale dobrovoljne aktivnosti glede dragocene tekućine koja život znači. Na ovoj danas – američka zastava, sa sve linijama i zvezdicama. Ne volim mnogo barjake ali u redu, poklonu se u zube ne gleda a i žurim!
Posle trećeg gutljaja po ko zna koji put konstatujem kako je američka filter kafa odvratna, otvaram e-mail a tamo čudo božije. Milion inter-office poruka a u svakoj “šestogodišnjica tragičnog događaja koji je promenio tokove savremene istorije”. Čoveče, pa danas je 11. septembar. Otvaram sledeću poruku a u njoj raspored časova:
7:00 Memorijalna služba
8:00 Komemorativni skup
9:00 Vreme ćutanja… a sve uz napomenu: PRISUSTVO OBAVEZNO!
Uredno sam prikačio značku i prepustio se patriotskoj stihiji. Na kraju, barem neću morati ništa da radim.
Domoljublje mi baš nikada nije preterano prijalo a ponajmanje ovo nekrofilsko i to još na prazan stomak. Ipak, sve sam nekako preživeo do devet sati kada je nastupilo “vreme ćutanja”. Više stotina vrednih pregalaca okupilo se u centralnom holu Citi banke. Tačno u 8:57, dostojanstvenom skupu obratio se veliki šef: “Dame i gospodo, hvala vam što ste se okupili u ovako veličanstvenom broju. Pozivam vas da u 9:00 sati, sledeći sat na istočnom zidu, petominutnim ćutanjem odamo poštu žrtvama terorističkih akcija od pre pet godina. Tri, četiri, sad!”
Pet minuta pa oni definitivno nisu normalni! Za to vreme neki uspaljeni tinejdžer ladno “obavi posao” i popuši pola cigare!
Disciplinovano ćutim i posmatram poznata lica kojima sam okružen: sa još uvek svežom šljivom ispod oka, Beti se očigledno priseća sinoćnjeg bračnog okršaja; prstata Sabrina dostojanstveno je spustila ruku na levu stranu grudnog koša ali simbolika gubi svaki smisao jer zbog veličine grudi tako je daleko od srca; Džejson, poltron numero uno, plače kao kiša trudeći se da to primeti i big boss… Pet minuta ćutanja je najzad isteklo i kada su svi već odahnuli, iz gomile izroni gospodin (?) Vilijam, predsednik Diversty Comitee, homoseksualac i patriota. Poziva nas da u horu otpevamo “God Bless America”. Sa nevericom posmatram raspevani skup… dijalektika prijatelju, u mojoj zemlji neki rasposajani primitvci pevali su ono “Srbija… triput ratovala… i opet će ako bude sreće” dok mi ovde lekcije drže domoljubni pederi. E moj Aristotele sve si ti ovo zamesio!
Write a comment